Autor: Ana Herceg, 23. ožujak 2023. za Poslovni dnevnik
Ivana Vinković Vrček, savjetnica na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada o problemu izloženosti ljudskog organizma kompleksnim smjesama različitih kemikalija, toksina, materijala te česticama mikro i nanoplastike, ali i o velikom uspjehu njezinog tima u dizajnu nanoformulacije lijekova za liječenje neurodegenerativnih bolesti.
Ivana Vinković Vrček, znanstvena savjetnica na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu, pionir je istraživanja procjene sigurnosti novih materijala i nanomaterijala u Hrvatskoj. Njezin istraživački rad na razvoju novih pristupa regulatorno orijentiranom ispitivanju učinkovitosti i sigurnosti kemikalija i materijala omogućio joj je vodeću ulogu u projektima financiranim iz europskih programa Horizon 2020 i Horizon Europa.
Izuzetno je aktivna mentorica mladim znanstvenicima pa trenutačno vodi devet doktoranda i tri poslijedoktoranda, a njezin izniman uspjeh u vođenju projekata i mentorstvu doktorskog rada vidljiv je i kroz objavljivanje u renomiranim časopisima te angažman mladih istraživača. Ivana volonterski sudjeluje i u radu stručnih vijeća i povjerenstava – Tematsko inovacijsko vijeće za zdravlje i kvalitetu života te Programski odbor za nanotehnologiju Europske agencije za sigurnost hrane.
Klimatske promjene uzrokovane zagađenjima te zatrpanost naše planete plastikom među najaktualnijim su temama današnjice. Činjenica je da se tek vrlo mali postotak plastike može reciklirati tako da je se zapravo nikad nećemo ni moći riješiti. No ispada da je manji problem to što je ona oko nas, a puno veći što je postala dio nas. Što udišemo, što pijemo, što jedemo, odnosno što unosimo u organizam i što predstavlja najveću opasnost?
Izloženost čovjeka tijekom njegovog života izuzetno je zahtjevna problematika s aspekta procjene rizika jer smo izloženi kompleksnim smjesama različitih kemikalija, toksina, materijala, uključujući među ostalima i čestice mikro i nanoplastike. Stoga je je jedan od glavnih ciljeva strategije Europske unije (EU) za održivo klimatski neutralno i kružno gospodarstvo zaštita zdravlja ljudi i okoliša rješavanjem onečišćenja iz svih izvora, kako navodi europski Grean Deal program.
Trenutačno EU zakonodavstvo ne pruža sveobuhvatnu i integriranu procjenu rizika kombiniranih učinaka različitih kemikalija i materijala uzimajući u obzir različite načine izlaganja, dok se regulatorni zahtjevi za smjese nisu značajno promijenili od 2012. unatoč tome što su prioritet istraživanja još od 2001.
Problem dodatno otežava plastika svuda oko nas. Plastika je središnji materijal za suvremeni život jer predstavlja višenamjenski, otporan, jednostavan za obradu i cjenovno pristupačan materijal. Unatoč tome, njena je uporaba postala problem zbog sve većeg onečišćenja okoliša plastikom. Uz to, plastika u okolišu podliježe sporoj foto-, kemijskoj, fizikalnoj i biološkoj razgradnji i fragmentaciji na mikro- i nanočestice.
Kronična izloženost ljudi plastici već predstavlja zdravstveni problem – od nanoplastike u kozmetici i sintetičkih vlakana u odjeći do plastičnih čestica u vodi i zraku. U interakciji smo s plastikom, a da u potpunosti ne razumijemo što ona znači za naš planet, a još manje za vlastito tijelo. Razumijevanje plastike, njezinih aditiva i interakcije koju imaju s našim tijelima je sada kritično više nego ikad. Analiza ljudskog izmeta pokazala je da se plastične čestice mikro veličine mogu izlučiti putem gastrointestinalnog trakta.
Čestice plastike također su otkrivene u ljudskim uzorcima kolektomije, u ljudskoj krvi i tkivu ljudske placente. S obzirom na specifična fizikalno-kemijska svojstva i reaktivnost materijala na nanoskali, plastične mikro/nanočestice mogu adsorbirati i akumulirati otrovne kemikalije iz okoliša, djelujući kao “trojanski konj” za opasne tvari te se time dodatno komplicira procjena rizika koja treba uzeti u obzir učinke, djelovanje i toksičnost složenih, kompleksnih smjesa.
S ciljem najmanjeg mogućeg štetnog učinka gospodarstvenih aktivnosti na ekosustav, EU je pokrenula niz planova i programa, uključujući 8. akcijski program za okoliš, Akcijski plan za kružno gospodarstvo, Strateški pristup EU-a farmaceutskim proizvodima u okolišu, Strategiju EU-a o kemikalijama za održivost prema okolišu bez toksina, Rezoluciju ususret sveobuhvatnom okviru EU-a o endokrinim disruptorima (2019/2683(RSP)), Komunikaciju Komisije o endokrinim disruptorima i Strategiju biološke raznolikosti.
Ako je okoliš toliko kontaminiran mikroplastikom i nanoplastikom te se sastav zemlje, zraka i vode toliko promijenio, je li onda uopće moguće negdje na svijetu uzgojiti životinju ili proizvesti namirnicu koja je ekološka, 100 posto čista i zdrava?
To je teško pitanje i na njega nije moguće dati jednostavan i jednoznačan odgovor. Međutim, treba uzeti u obzir da svaka ljudska aktivnost, kako u prošlosti tako i sada, predstavlja istovremeno i uzrok javnozdravstvenih problema.
Primjerice, kuhanje hrane na otvorenim ložištima u prošlosti predstavljalo je izuzetnu opasnost za ljudsko zdravlje unatoč činjenici da su možda tada namirnice bile bogatije marko i mikronutrijentima. Kako je danas problem prevelika produkcija ispušnih plinova na prometnicama, tako treba uzeti u obzir da je nekadašnje grijanje na fosilna goriva također zagađivalo atmosferu, odnosno zrak koji udišemo.
Ja bih rekla da nije moguće živjeti u zdravstveno besprijekornom okolišu, jer svaki razvoj gospodarstva i provođenje ljudskih aktivnosti podrazumijeva i mijenjanje okoliša i uvjeta u kojem živimo.
Međutim, ključno pitanje jest koja je i kakva cijena razvoja. Stoga je glavna ideja Europske strategija o kemikalijama za održivost prema okolišu bez toksina da se potiče održivi razvoj koji podrazumijeva brigu o ljudskom zdravlju. Pri tome treba imati na umu da i svakodnevne ljudske aktivnosti trebaju biti modificirane u smjeru održivosti.
Stoga EU zakonodavtsvo ide u smjeru zabrane uporabe jednokratnih plastičnih proizvoda. Primjerice, sasvim je neodrživo kupiti kavu u jednokratnoj plastičnoj čaši, promiješati je s jednokratnom plastičnom žličicom i onda nakon što ste kavu popili, to sve skupa baciti u smeće.
Pri tome treba napomenuti da se golema količina takvog otpada zaista završava na smetlištu, a ne ide putem cirkularne ekonomije. Bojim se da se problemi s plastikom neće rješiti bez zakonodavnih uredbi i zabrana. Ljudi su po svojoj prirodi skloni komformizmu i komotnom ponašanju. Tako će većina ljudi radije kupiti piće u jednokratnoj plastičnoj ambalaži koju će nakon konzumacije pića baciti, nego isto to piće kupiti u povratnoj staklenoj amabalaži.
Kako sve to u konačnici utječe na ljudski organizam? I što prenosimo na nove naraštaje?
Problem s plastikom je eskalirao upravo zbog nepostojanja ograničenja, regulative i zanemarivanja činjenice da su ljudi po svojoj prirodi komforni i lijeni. Cijenu će plaćati novi naraštaji, a problem je već očit u povećanju incidencije bolesti i bolesnih stanja koje prije nismo poznavali, kao npr. autoimunih bolesti i neplodnosti.
Američka znanstvenica dr. Shanna Swan (profesorica ekologije i javnog zdravstva na jednom od najuglednijih američkih medicinskih fakulteta Icahn School of Medicine, Mount Sinaj, New York) tvrdi da to posebno utječe na našu mogućnost razmnožavanja. Njezina zastrašujuća istraživanja govore da se u proteklih 70 godina otkad datira povećana proizvodnja plastike i PVC-a broj spermatozoida kod muškaraca drastično smanjio, a ako će se nastaviti smanjivati istim tempom do 2050., taj će broj biti nula! Dalje, u američkom Centru za kontrolu bolesti naišla je i na istraživanja kojima su utvrđene visoke razine ftalata u urinu trudnih žena te smanjena razina testosterona u muške djece koju su rađale. Kakav je vaš pogled u budućnost, hoće li nas stvarno plastika na kraju istrijebiti?
Opet moram priznati da mi je teško dati jednostavan odgovor na to pitanje. Točne su svi podaci koje ste naveli. I moja istraživačka grupa se intenzivno bavi problemom izloženosti ljudi kompleksnim smjesama s nanoplastikom koja može imati negativno djelovanje na naš endokrini sustav.
Tako smo primjerice otkrili da su netoksične koncentracije lijekova, konzervansa i aditiva itekako toksične i remete hormonalnu ravnotežu kada se ljudske stanice izlože smjesama tih netoksičnih koncentracija, a posebno kad se u smjese uvede i nanoplastika. To zapravo znači da se paradigma klasične toksikologije potpuno mijenja i da više nije razumno ispitivati učinke pojedine kemikalije ili materijala, nego je nužno primijeniti holistički pristup, te istraživati učinke kompleksnih smjesa.
I što sad? Možemo li više išta promijeniti? Koliko smisla imaju sve ove green i održive politike kojima se okreću vlade i svi veliki poslovni igrači koji drže do ugleda i potrošača? I kakav utjecaj mi kao pojedinci možemo imati?
Sva istraživanja i svi genijalni znanstveni rezultati potpuno su beskorisni ne promijeni li čovjek sam ponašanje. Ukoliko se svaki pojedinac ne prestane nerazumno i, usuđujem se reći, bahato ponašati. Na primjer, zašto je nužno svake godine mijenjati garderobu, zašto moramo kupovati proizvode upakirane u 5 vrsti ambalaže, zašto je nužno svakih 5 godina mijenjati automobil, zašto je nužno na posao ići osobnim autom, a ne javnim prijevozom ili, ako je ikako moguće, biciklom odnosno pješice…. I tako dalje mogu nabrajati. Naše ponašanje mora biti razumno na svakoj razini i u svakoj prilici, kako doma, tako i na radnom mjestu i na ulici. Obzirom da je teško očekivati da će ljudi sami od sebe korjenito promijeniti obrasce ponašanja, to im treba nametnuti ne samo uredbama, zakonima i zabranama, nego bi državni aparat trebao angažirati i stručnjake za oblikovanje javnog mnijenja koji bi dizajnirali i organizirali akcije i promidžbe tzv. savjesnog i društveno odgovornog ponašanja.
Na čemu trenutno radi vaša istraživačka grupa?
Vodim izuzetan multidisciplinarni istraživački tim u kojem rade mladi, talentirani ljudi različitih profila, od kemičara, kemijskih tehnologa, preko biologa, biokemičara, farmaceuta pa sve do liječnika.
Trenutačno smo aktivni na 4 velika projekta u području nanomedicine i procjene rizika koji se financiraju u sklopu Obzor programa Europske Unije i Europskog socijalnog fonda.
Jedno od naših najvećih trenutnih dostignuća jest uspjeh naše ideje dizajna nanoformulacije lijekova za liječenje neurodegenerativnih bolesti.
Rezultati naših istraživanja pokazali su da je dizajn temeljen na biogenim komponentama učinkovitiji i predstavlja pravu inovaciju.
